Među hrabrima i retkima koji su uspeli da pristanu u gotovo svaku luku na Jadranu, a potom i oplove svet našao se jedriličar Saša Fegić. Za svoj put odabrao je deset metara dugu jedrilicu "HIR 3", nekoliko članova posade i vrlo zahtevnu rutu kako bi ostvario svoj dečački san.
Iako iskusan jedriličar, putovanje koje je trajalo oko dve godine bilo je puno iznenađenja i izazova, ali to ga nije sprečilo da stigne do sigurne luke i završi ekspediciju. Nas je interesovalo kako je sve počelo pa smo tako i započeli razgovor sa Sašom.
U mlađim danima važna pomorska iskustva sticali ste u školi Mladena Šuteja, baš na Hiru 3, čiji ste danas vlasnik. Kada se javila ljubav prema jedrenju i šta dragoceno pamtite iz tog perioda?
Moja starija sestra Andrea vodila me prvi put na jedrenje s njenim prijateljima. Skiper je bio Miro Muhek, a preko njega sam kasnije došao i do Mladena Šuteja. Još tada me jedrenju privukla ta kombinacija putovanja, avanture i opuštenog načina života. Rado se sjetim kako smo tada uživali na moru na malim i jednostavnim brodovima bez puno komplikacija. Danas je ljudima nezamislivo ploviti bez GPSa, frižidera, toplog tuša, televizora... Nismo tada imali ništa od toga, a vjerojatno smo uživali u plovidbi puno više nego danas.
Sa legendarnom jedrilicom ponovo ste se susreli mnogo godina kasnije u ne tako lepim uslovima. Kako je izgledao taj „susret“?
Tužno. Bilo je teško vidjeti legendarni brod kako propada. Imao sam osjećaj da moram nešto poduzeti, jer da ako ja to ne napravim, nitko drugi neće.
Kada ste odlučili da krenete na put oko sveta i koliko traju pripreme za tu ekspediciju?
Kad sam počeo uređivati brod, odmah sam imao ideju odjedri negdje izvan Sredozemlja. Prvo sam razmišljao o lijepoj ekvatorijalnoj ruti, ali izazov prelaska Južnog oceana i oplovljavanja Cape Horna bio je jači. Dvije godine sam potrošio na uređivanje broda da uopće može isploviti iz luke, a onda još dvije za oceansku plovidbu.
Šta je najveći izazov za jednog skipera kada se otisne od obale i odluči na jedno takvo putovanje?
Puno je izazova. Odlučiti se ostaviti sve iza sebe na više od dvije godine i to nekako isfinancirati je teško, ali najteže je ne odustati. Puno je teških trenutaka, ali jednostavno treba uvijek gledati naprijed.
Mnogi sanjaju o putu oko sveta, ali malo njih ima hrabrosti da se pridruži avanturi. Kojim rečima biste opisali Vašu posadu? Šta im je zajedničko?
Kad sam se pripremao, mnogi su govorili da će mi se pridružiti, ali na kraju nitko od njih nije došao. Jedino što je mojoj posadi zajedničko bila je velika želja za plovidbom. Samo oni koji su to stvarno htjeli i bili spremni žrtvovati svoje vrijeme i novac za boravak na oceanu su mi se pridružili.
Na sva tri jugoslovenska broda koja su oplovila svet ( HIR3, Kli-kli i Modra lasta) žena je bila prisutna tokom ekspedicije. Da li delite mišljenje da se one jednako dobro snalaze u jedrenju?
Žene se jako dobro snalaze na brodu. Drugačija je dinamika kada je žena na brodu i svi smo malo pristojniji uz njih. One su ponekad i jedini glas razuma.
Tokom putovanja beležili ste fotografije, pisali tekstove i snimali video snimke koje ste prikazali na platformi sailtribe. Koliko Vam društvene mreže i sam blog pomažu da javnost upoznate sa realnim činjenicama i podstaknete ljude da se zainteresuju za jederenje?
Od kad sam krenuo HIR 3 ima svoju Facebook stranicu i profile na Instagramu i Twitteru. Društvene mreže pomažu u popularizaciji, pogotovo da se ljudi uvjere kako plovidba može biti lijepa. One teške trenutke i situacije u kojima smo se ponekad nalazili malo tko je shvatio ozbiljno. Možda je i bolje tako. Pamtimo samo sretne dane.
Postoji li neka anegdota s putovanja koju pamtite?
U 28 mjeseci plovidbe oko svijeta imali smo raznih zanimljivih situacija, ali najdojmljiviji su uvijek susreti s jedriličarima na dalekim obalama. Boravak u jedriličarskom klubu na kraju svijeta u Puerto Williamsu, nakon oplovljavanja Cape Horna svakako je bio najupečatljiviji.
Kakav je osećaj vratiti se u polaznu luku?
Pomalo je nestvarno vratiti se nakon toliko vremena i ostati, ne ići dalje. Navikao sam se na život na moru. Iako je povratak bio s jedne strane olakšanje, s druge strane malo je i tuge jer je gotovo.
Šta biste savetovali ljudima koji jedrenje smatraju načinom života, rekreacijom, avanturom ili razmišljaju baš ove sezone prvi put da zajedre?
Rekao bih isto ono što su meni govorili iskusniji od mene prije nego sam kretao: ’Ako sam to mogao ja, onda može svatko’. Probajte, i ako vam se svidi, nema razloga da ne nastavite.
Comments