Uprkos tome što hrvatsko jedrenje obično vezujemo za primorske gradove kao što su Pula, Rijeka, Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik itd. najveći jedriličar otvorenim morem stare Jugoslavije, a možda i šire, Mladen Šutej, dolazi iz Zagreba. Ne samo što iza sebe ima nebrojeno mnogo milja otvorenog mora, već broji dosta impozantnih publikacija uz koje su mnogi nautičari iz regiona stasavali u moreplovce. Ovog puta ćete imati priliku da uživate u jednom kratkom osvrtu na ovog velikana jugoslovenskog jedrenja ali i da čujete njegovo mišljenje o aktueloj situaciji kao i planove za budućnost.
Mladene, ljubav prema jedrenju i radoznalost otkrivanja novih predela odveli su Vas više puta na ozbiljne ekspedicije i svrstali među legende ovog sporta. Kako iz sadašnjeg ugla gledate na ta putovanja?
Mogu slobodno kazati da sam jako zadovoljan. Iako se ponekad pitam kako sam sve to uspio uz redoviti građanski život, obitelji, djecu, roditelje........i naravno školovanje i studij koji su mi sve to omogućili. A osim toga ne živim na moru gdje bi sve bilo jednostavnije, već u Zagrebu. Kao dijete sjećam se da nam je trebalo 22 sata putovanja da bi stigli do Paga, mora, plaže i malih čamčića.
Za konačni rezultat mislim da je bilo presudno to što se nikada nisam pretjerano zaletavao, već od malena shvatio da moru i prirodi treba nježno, postupno, pristupiti.
Kažu da se čovek na greškama uči. Da li ste to iskusili tokom plovidbe? Šta ste menjali, šta poboljšali na svakoj narednoj koja je usledila?
O, pa greške su nam sastavni dio življenja. Važno je, ne samo u jedrenju, da ih ima manje od onih pravih poteza. Recimo, ako na pet pravih koraka, napravite jedan pogrešan, i onda opet nastavite niz, ukupni rezultat mora biti dobar. U jedriličarskom pogledu prilikom prve solo plovidbe preko Atlantika napravio sam veliku grešku u pripremama jer sam si zamislio, i iz literature učio, da se u pasatima treba jedriti s leptir flokovima. To je najobičnija glupost koju sam skoro jednom platio padom u more. Naravno čim se pružila prilika, a to nije bilo usred oceana, promijenio sam stvari u takelaži i način upravljanja s jedriljem.
Osim fizičke spretnosti, istakli ste u više navrata da je psiha jedna od ključnih faktora za uspeh i istrajnost. Kako se „vežba“ psiha, a kako „održava“ u izazovima sa kojima ste se susreli na pučini?
Kao i u mnogim drugim stvarima važna je motivacija. Želja, volja, htijenje. Kad znate što točno želite, a to baš i nije uvijek jednostavno što svatko može posvijedočiti na osobnim primijerima, puno je lakše uspostaviti mentalnu ravnotežu u tim neobičnim uvijetima. Moje najveće brige su bile kako spavati dok si sam, a jedrilica juri s 6 čvorova i točnost navigacije, jer o tome ovisi sigurnost. Puno stvari sam doveo u red autogenim treningom. I došao do toga da spavam 50 minuta, 5 minuta kontroliram horizont, nebo, jedra i instrumente, i opet odem u krevet. I tako po želji u svakom slobodnom trenutku. Astronomsku navigaciju ( o ćemu danas više nitko i ne vodi brigu) svladao sam učenjem, praksom i uz pomoć knjige jednog njemačkog pravnika kojemu je jedrenje hobi isto kao i meni.
Nakon brojnih knjiga koje ste objavili postoji li nešto neispričano što čuvate za neke godine koje su pred Vama? Kakav plan imate po tom pitanju?
Upravo sam napisao i izdao knjigu ČIGRA I JA. I u njoj opisao puno stvari koje sam do sada držao u diskreciji.
Knjigu Mladena Šuteja "Čigra i ja" kao i druga njegova izdanja možete poručiti klikom na ovaj link ili na sliku iznad
Šta je prema Vašem iskustvu najopasnije u jedrenju, šta najvrednije što čovek doživi?
Najbedastije od svega je ukoliko se u taj lijepi sport i okruženje upustite s ljudima koji tome nisu dorasli. Ne radi se tu o tehnici plovidbe, već ukoliko uz sebe imate nekoga tko se ne zna ponašati, tko ne zna jesti za stolom, razgovarati i uživati u onome što ta divna priroda nudi.
Od drugih opasnosti često primijećujem pogrešnu želju posada da se kad nešto nije u redu, loše vrijeme ili neki tehnički kvar na brodu, približavaju obali i traže „luku spasa“. Statistika je tu neumoljiva – 98% svih pomorskih nesreća se dogode u kontaktu brod-tvrdo kopno.
A najvrednije? Sve ostalo, uz napomenu da vam je na jedrenju sasvim svejedno kakvu imate garderobu na sebi ili auto u garaži.
Smatrate li da je aktuelna situacija sa pandemijom znatno uticala na jedriličarski svet? Možete li navesti neke pozitivne činjenice ako ih uopšte ima?
Bolest, pogotovo ovakvih razmjera, ne može donijeti nikome ništa dobro, pa niti jedriličarstvu. Možda je tu jedna jedina poruka važna, a koje često nismo svijesni ..... kad je dobro u tome treba uživati.
World Sailing organizacija se poslednjih godina zalaže za jednakost među polovima, a posebno u olimpijskim disciplinama. Koje mišljenje imate o tome?
To je pomalo konzervativno društvo koje još uvijek nije sigurno da će sunce svaki dan izaći na istoku. Jedrenje nije isto kao i dizanje utega. U našem sportu glava vrijedi više od mišića, pa ja osobno stoga volim u posadi imati žene. One su drage, pažljive, disciplinirane, drže se dogovora i na opću žalost muškoga spola .....bolje podnose morsku bolest.
Kao iskusan jedriličar i čovek sa iskustvom u tom sportu, šta biste poručili budućim generacijama?
Mladima, ukoliko imaju mogućnosti, da se učlane u sportski klub i uče uz pomoć trenera. To je nešto što ja nažalost nikada nisam imao.
Ukoliko netko krene u jedrenje s 20 ili više godina, i tu treba biti u bliznini netko tko zaista zna. Šteta je da sebe ili obitelj prestrašite na prvoj ljetnoj neveri ili pogrešnom pristajanju.
Da li nakon svih ovih godina plovidbe postoje još neka mesta koja planirate da posetite?
Rado bi otišao dvadesetak dana jedriti na Filipine. Imaju 7000 otoka koji su netaknuti jer tamo, na svu sreću, ne postoji nešto što se zove nautički turizam . Zabranjeno je. I na Tasmaniju. Kad se rješimo Covida, a avioni počnu ponovo letjeti i ja ću u tom smjeru.