Još kao devojčica spoznala je šum vetra i vode, uplovila u svet jedrenja i odlučila da tu i ostane. Učešćem na brojnim regatama, ostvarila je zapažane rezultate, ali to je motivisalo samo da još bolje trenira i ide ka svom cilju.

Mlada reprezentativka Srbije i predstavnica Jedriličarskog kluba „Palić“, izdvojila je vreme da nam ovom prilikom otkrije gde se najlepše jedri u Srbiji, koje su ključne razlike u takmičenjima kod nas i u inostranstvu, ali i gde sebe vidi u budućnosti kada je ovaj sport u pitanju.
Odrasla si uz oca jedriličara, koji te upoznao sa ovim sportom. Kada si se priključila jedriličarskom klubu i počela da treniraš?
Kao jedriličar sam se priključila klubu na leto 2011. godine.
Gotovo na svim regatama u zemlji i inostranstvu ostvarila si zapažane rezultate. Koje je najbolje mesto u Srbiji za ovaj sport? Gde treniraš i pripremaš se za takmičenja?
Po meni, rekla bih Golubac, pogotovo kada duva košava. Tek nakon njega bih stavila Palićko jezero, na kojem nemamo problema sa strujanjem vode, tako da možemo izlaziti na vodu i po minimalnom vetru. Treniram već 10 godina na Palićkom jezeru gde uglavnom pred neko takmičenje i održimo pripeme. Pored njega idemo i u Mađarsku na Balaton.
Iz tvog dosadašnjeg iskustva postoje li neke ključne razlike između polova kada je ovaj sport u pitanju ili su te razlike gotovo neprimetne?
Svakako da ima, ali to ne znači da nije moguće pobediti drugi pol. Uz prikladan trening, sve je moguće učiniti.
Trenutno si u klasi Laser Radial. Da li bi volela u budućnosti da jedriš u nekoj klasi koja možda nije trenutno zastupljena u našoj zemlji?
Volela bih da se oprobam u klasi 49er ili Nacri 17, a nakon toga i velike jedrilice.
Prošle godine si se našla među najboljim sportistima Subotice. Koliko priznanja utiču na tvoje samopouzdanje i kako uspevaš da "ostaneš na zemlji"?
Biti jedan od najboljih sportista Subotice je velika čast za mene, možda čak i veća od titule državnog prvaka. Naći se među njima nije mala stvar. Znam neke od tih sportista, znam koliko treniraju, i skidam im kapu. Ima puno jedriličara koji su ispred mene po međunarodnim prvenstvima, tako da nema šta da me odnese u oblake. Treba još puno trenirati i ići ka cilju.
Obzirom da jedrenje iziskuje česta putovanja koliko razumevanja profesori imaju za tvoje izostanke i kako uspevaš sve propušteno da nadoknadiš?
Još pre nego što sam se upisala u gimnaziju, raspitala sam se u školi koje su šanse da mi odobre sve te silne izostanke i buduća razredna starešina mi je obećala da će dati sve od sebe da mi izađu svi u susret. I održala je obećanje do poslednjeg dana. Za ove 4 godine nisam imala nikakav problem sa profesorima jer su me podržavali u ovome što radim i znaju koliko mi to znači.
Kakav je osećaj biti reprezentativka Srbije u svojoj klasi? Da li je teško nositi tu vrstu odgovornosti u tvojim godinama?
Veliki je ponos biti reprezentativac Srbije ali i velika odgovornost. Jeste, teško je. Većina već ima neka očekivanja i teško je nositi se s tim.
Koja je razlika u takmičenjima u inostranstvu i ovde? Šta je to što treba unaprediti u srpskom jedrenju?
Razlike su stvarno velike. Počev od odnosa organizatora i sudija prema regati i organizaciji do nameštanja polja. Ne shvatamo dovoljno ozbiljno naše regate, kako mi jedriličari tako i organizatori, treneri i sudije. Što se posle i vidi po našem jedrenju i odnosu prema istom.
Šta bi poručila mladima koji razmišljaju da se oprobaju u ovom sportu?
Jedrenje bih stvarno odvojila od ostalih sportova. Nisu to utakmice koje traju sat/dva i to je to. Kod nas je to druženje po ceo dan 3,4 dana za redom. Svi se znaju, svi se druže i atmosfera je opuštena. Pored toga, proputuje se kako Srbija, tako i Balkan, Evropa a neki i svet.
Comments