top of page

Interview - Branimir Acković

U proteklih nekoliko meseci više čitalaca nam se obratilo sa pitanjima o samogradnji jedrilica. Na tu temu ovaj put pričamo sa Branimirom Ackovićem. Branimir se amaterski bavi izgradnjom jedrilica, a trenutno radi na zanimljivom dizajnu iz 1921. godine. Prenosimo neka njegova iskustva i gledišta.



Reci nam nešto o sebi. Kada je počelo tvoje interesovanje za jedrenje i gradnju jedrilica?


Rođen sam i odrastao u Kruševcu, daleko od plovnih reka i jezera. Osamdesetih godina u Jugoslaviji, detetu rođenom daleko od vode nije bilo dostupno puno materijala vezanog za jedrenje i brodove. Jedan od prvih izvora bila mi je enciklopedija “Šta znam o moru i pomorstvu” iz BIGZ-ovog serijala Dečje Sveznanje. Sećam se teksta o Žan-Baptistu Šarotu, francuskom istraživaču i moreplovcu koji je kao mali u bazenu na dedinom imanju napravio brod od nekakvog drvenog sanduka i nazvao ga “Pourquoi Pas?” (“Zašto da ne?”). Sanduk je, kažu, brzo potonuo, ali je Šarot kasnije po njemu nazvao brod kojim je istraživao Antartik. Njegov moto “zašto da ne?” je po meni suština amaterske samogradnje.

Godinama kasnije, kada sam konačno prišao do vode i bio u prilici, odlučio sam da napravim svoju prvu jedrilicu. To je već bilo doba interneta i imao sam puno dostupnog materijala i literature.



Kako je izgledao tvoj prvi brod? Od čega si ga pravio? Koliko ti je trebalo vremena i koliko je to koštalo?


Mala Hedona je brodić od svega 2.44 metra (8 stopa). Podseća na Optimist, samo je malo kockastiji i samim tim još lakši za izgradnju. Pravljen je po planu Puddle Duck Racer (PDR). To je klasa uglavnom za zabavu, nije preterano performantna ali je jeftina i brza za gradnju. Mislim da je to sjajan projekat za početak. Pravio sam ga od vodootporne šperploče, premazivao dobrim epoksidnim bojama. Iako mali, kada se sve sabere koštao me je skoro 1000 eur. Samogradnja nikada nije jeftina. Trebalo mi je dva meseca da napravim trup i porinem ga radeći po par sati nedeljno. Ostatak sam sređivao polako tokom zime.


PDR klasa propisuje donji deo trupa, a sve ostalo je na volju onome ko ga gradi. Najčešće ima samo jedno jedro, ali sam ja napravio i mali flok. Jedra sam pravio od PVC folije. Pre toga nisam imao nikakva iskustva u jedrenju. Na tako mali čamac, nas četvoro se popelo pri porinuću. Imali smo sreće da je vetar bio taman kako treba, a Sava mirna. Uhvatili smo vetar čim smo se otisnuli...



Zašto kod nas samogradnja nije popularna kao, recimo, u Americi?


Glavni problem u vezi sa samogradnjom kod nas se svodi na problem parkiranja. Mi parkiramo na ulici jer nemamo garaže. Da bi se neko bavio samogradnjom potreban mu je prostor, a Ameri imaju garaže i to velike, pa je tamo kultura kućnih radionica jako razvijena. Mi živimo uglavnom u stanovima, a to baš nije zgodno mesto za pravljenje broda. Doduše, uvek ima svetlih primera - kada sam sa bakom svoje supruge pričao o tome kako planiram da pravim jedrilicu ona mi je ispričala da je njen suprug, koga na žalost nisam stigao da upoznam, pravio motorni čamac od špera u stanu u kome su živeli na Karaburmi 60-ih godina. Brodić od 4 metra je kroz prozor čekrkom spustio sa drugog sprata. Nije imao auto, ali je napravio kolica na koja je postavio čamac i odgurao ga od Karaburme do železničke stanice na auto voz do Bara. Da danas pravite čamac u stanu verovatno bi vam komunalna zakucala na vrata posle par sati.


Nije lako naći zgodan prostor, iznajmljivanje dodatno košta. Ako nemate svoj prostor verovatno da nemate ni alate i mašine koji su potrebni u radionici. Ako odlučite da ih kupite treba da smislite šta sa njima kada završite posao. Sve je to jako demotivišuće, pogotovo za male projekte. A bez malih ne možete dođi ni do velikih. Teško da prvi brod može da bude lađa od 15 metara.



Koliko je teško nabaviti materijale kod nas? Ima li svega na domaćem tržištu?


Koliko brodogradnje toliko i materijala. Kod nas stovarišta prodaju grede i letve za krovove. Nije bitno da li je bor ili jela, bitno je da je jeftino. Malo bolji izbor građe prodaje par specijalizovanih firmi, ali ni sa njima nije uvek lako. Pogotovo kada se radi o malim količinama. Nije im uvek jasno zašto je bitno kako su okrenuti godovi na dasci i šta sad ti tu biraš. Slična je situacija i sa ostalim materijalima. Bilo da radite sa epoksi lepkovima, inox ili bronzanim šrafovima kod nas ćete ih teško naći, a cene će biti visoke. Na sreću, u okruženju toga ima pa se može pribaviti.



Da li se samogradnja isplati?


Samogradnja se isplati ako u tome zaista uživate. Merak nema cenu. Inače je jeftinije kupiti brodić. Cena materijala, prostora, alata - sve to značajno prevazilazi cenu polovnih brodova koji se mogu kupiti. Čak i ako uporedimo sa cenom novog broda, ako uračunate vreme provedeno u radu dođete na isto.



Kako se registruje samogradnja?


Teško. Zakonska regulativa zapravo i nije loša, ali niko ne ume da je primeni. To i nije čudno jer ima jako malo samogradnje i same kapetanije nemaju iskustva sa tim. Nekada je bilo dovoljno da dovedete dva svedoka koji će potvrditi da ste vi pravili brod, ali to se uglavnom koristilo za legalizaciju nelegalno uvezenih brodova i onih napravljenih u radionicama koje serijski štancuju plastikanere ili limene smederevce. Vrlo malo ima prave samogradnje, da neko sam pravi brod za sebe. Po sadašnjoj regulativi, potrebno je projekat nekoga ko je ovlašćen za projektovanje predati u kapetaniji pre početka radova. Onda oni izlaze na teren i obilaze radove i na kraju se takav brod može registrovati. Ja sam trenutno u proceduri za ovaj koji sada gradim, imaću više iskustva kada završim.



Kakvu jedrilicu sada gradiš? Gde se nalazi radionica i kakva su ti vremenska očekivanja?


Trenutno gradim jedrilicu nalik na Beetlecat. Cat je tradicionalni brod američke istočne obale pravljen kao radni brod za plitke vode. Jako je širok - bim je polovina dužine, jarbol je povučen skroz napred i ima samo jedno veliko gaf jedro. Da bi mogao da plovi u vetar, a da se zadrži mali gaz, razvijen je centerboard koji se uvlači. Pre tačno sto godina, 1921. John Beetle je dizajnirao mali cat dužine 12½ stopa (3.81m) za rekreaciju. Tako je nastao Beetlecat. Brod je postao prilično popularan i danas je licenca u vlasništvu Beetle Inc. Oni ih i danas proizvode tradicionalnom metodom, ali planovi na žalost nisu javno dostupni. Dizajner brodova Paul Gartside je u svojoj knjizi “Plans and Dreams” dao planove za brod inspirisan Beetlecat-om. Pretpostavljam da je linije uzeo sa originalnog broda, ali je promenio oblik centerboard-a i kormila. Koristim njegove planove, ali sam vratio nazad promene koje je uneo pa će jedrilica više ličiti na Beetlecat. Cat-ovi su tromi i lenji brodovi, pravljeni ili za težak rad ili za vrhunski hedonizam.


Što se tehnologije izrade tiče radim kombinaciju tzv. cold molding i steamed frames. Planovi predviđaju tradicionalnu oplatu, ali ja želim da isprobam nekoliko tehnika pa sam se odlučio za ovakvu vrstu gradnje. Radionica se nalazi na Zvezdari. Plan je da do kraja juna završim trup, a kasnije da sređujem palubu, jarbol i jedro. Mislim da će biti gotov tek pred kraj sezone, tako da će na svečano porinuće verovatno čekati sledeći april.



Obzirom da je brod koji gradiš dizajniran pre 100 godina pretpostavljamo da su i materijali prilično ekološki?


To ne mora nužno da bude povezano. Tada su ljudi manje bili svesni zagađenja i uticaja na okolinu pa su koristili materijale koji su bili prilično opasni. Regulativa nije bila stroga kao sada. Ovo se posebno odnosi na boje i premaze. Današnji materijali su daleko bezbedniji po okolinu.




Šta planiraš kada završiš ovaj projekat?


Pravim sledeći. Šalim se naravno, sačekaćemo malo do sledećeg broda.

Iskreno, voleo bih da zadržim prostor. Sanjam o tome da bude još zainteresovanih za samogradnju pa da zajedničkim snagama oformimo neku trajnu zajedničku “garažu” u koju svi koji žele mogu da dođu i da rade. Nije mi cilj da razvijam profesionalnu radionicu za izradu brodova, cilj mi je baš prostor za druženje, razmenu znanja i međusobno pomaganje amatera koji žele da sami naprave ili poprave brod. Da ne juri svako prostor i ne kupuje alate sa kojima ne zna šta će posle.


Svi koji imaju iskustva ili samo razmišljaju o samogradnji su više nego dobrodošli da prate radove. Mogu da svrate da se raspitaju, pogledaju planove, knjige i časopise. A mogu i da zavrnu rukave i pomognu, neću se buniti.



Related Posts

See All
bottom of page